3M

Taman negdje pred polazak u školu dobismo stan. Do tada se živjelo u kućama, podstanarski. Bio je velik i  prazan a moje srce puno. Po parketu bih gazio lagano, sa zastajkivanjem, kao po minskom polju, osluškujući kako interesantno škripi. Na njemu je bilo  razbacano nešto knjiga, časopisa i album sa sličicama. Vjerovatno ispadalo iz paketa dok se nosilo od pređašnjih stanara.

Pažnju mi privuče nešto nalik na knjigu ali veće, sa tvrdim nabreklim koricama i bijelim vezicama sa strane. Izgledalo je  da ako ga odvežem oslobodiću sva čuda ovog svijeta. I jeste bilo tako. Toliko različitih biljaka i cvjetova, korijenja, listova i iglica. Toliko mirisa. Prvi put sam vidio herbarium.

Mnogo toga sam tada prvi put vidio. Jedna epoha mog djetinjstva bila je završena i ulazilo se u drugu ozbiljniju i odgovorniju. Nije bilo više skrivanja oko šupa i skakanja po lokvama. Škola je bila tu, sasvim blizu. Bilo je tu još jedno čudo- "Politikin zabavnik" sa Fleš Gordon stripom u sredini.

Stan je bio u potkrovlju i mirisao je na knjige. Imao je veliki balkon sa pogledom u nebo. Slabo sam zalazio u taj dio jer je bio većinom zaključan. Kupatilo je bilo usko i dugačko sa čudnom kadom na “štiklama” i visokim bojlerom na loženje. U dnevnoj sobi kaljeva peć je dominirala svojom pojavom. Vjerovatno sam bio pas u prošlom životu kad mogu da se sjetim svega što je tada imalo miris. A sve je imalo... i miris i dušu. Miris ulaza, podruma, bukovih drva, masne boje, peraćeg sapuna, radiona, kuvanih drobova, kolača na štampu, miris fibera od sata za struju, teških zavjesa...

Dobili smo posao da okrečimo dvije prostorije u prelijepoj kući uz more. U njoj već stanuje jedna porodica i moramo biti oprezni sa bojama, prosipanjem i bukom. Pričaju tiho i ljubazno dok se ja trudim da pohvatam smisao. Tek sam se  spustio na njihovu planetu i jedva da znam desetak riječi. Postavljam najlon, papir i pokrivam stvari da bih sve zaštitio od farbe. Uzimam plavu ljepljivu traku 3M. Taj miris... znam ga odnekud... ali nema šanse da se sjetim. Sve češće je “njušim” i gledam da me ne primijete jer izgledam čudno. Čuje se kmečanje djeteta iz susjedne prostorije... u daljini se vide ostrva. Domaćica nam donosi keks i kafu. Zahvaljujem se klimajući glavom i mojim polu-hijena osmijehom. Stavio sam traku na ruku oko zgloba da mogu da je mirišem jer mi budi tako divan osjećaj.

I sjetim se! Tako su mirisale samoljepljive sličice u tom albumu na parketu! Kamenko Kremenko. Fred i Vilma... u tren sam se obreo dvije hiljade kilometara daleko i skoro pedeset godina unazad. Kakva vremenska mašina!

Završili smo. Iznosimo i pakujemo  stvari u auto. Ja još mislima u onom stanu...

Zapeh nogom za drvene stepenice ispred… ofarbah travu u bijelo.

 Ako uradiš bolju fotografiju od mene, to ne znači da si bolji već drugačiji…

Usta pričaju a oči govore.