KROZ NIŠTA U SVE

        Ona je imala muža, ja nisam.

Imala je dva braka viška, gomilu djece, posao, mladost u oku i hrabrost u srcu. Želju da voli, da traje i da gazi život pred sobom. Ja sam imao nju, bore, godine, poraze, umor, strahove. I to magično parče betonske stijene uz samo more gdje sam je čekao. Šta je to što je ona vidjela u meni, ni dan-danas mi nije jasno. Jednom mi je onako usput rekla da prolazim rukom kroz kosu kao njen ujak, i da imamo sličan pogled kad se zagledamo u nešto.

U stvari, bio je to pogled kroz ništa u sve. Tako bi ona najkraće opisala mene. A meni bi trebalo stranica i stranica da samo opišem kraj njene usne, u kom su čekali milioni nervnih završetaka da nečiji prsti pređu preko njih i uzburkaju naoko mirnu površinu. Da se pokrenu erupcije podvodnih vulkana, da krv kao užarena lava počne da izbija i ključa.. Da se podigne talas ispod kog ne ostaje ništa, osim pijeska, zvijezda i školjki. Ona nije voljela muža, a ja sam volio nju. Mogla je toliko da voli, da bih se ponekad uplašio i pobjegao ko skijaš pred lavinom. I džaba bih se trudio, sapleo bih se i pao, i sva njena bjelina bi prekrila moje sivilo.

Onaj prvi njen, imao je bipolarni poremećaj. Skoro da se bila navikla na njegove izlete bjekstva sa ovog svijeta. Djeca bi sve to gledala, a ona patila. Bila je umorna. Vidjelo se to na njenom licu. Ali, ko je mogao da se bolje zagleda, vidio bi da ispod njega postoji čitavo blago. Ovaj drugi, nije imao ništa osim para. Bio je praznina ispunjena novčanicama. I mislio je da tim može sve da nadomjesti..

Da plati čovjeka za sve što nije mogao..

Što nije želio..

Što ga je mrzjelo.

I opet, na istom mjestu..

Tu, gdje smo počeli..

Gdje prestaje kraj i počinje san.

Zagledani u horizont, i sunce u potonu..

Taman smo taj hljeb načeli..

I krenuli tiho niz cestu..

Pripijene silutete u sutonu..

Navikne se čovjek na svašta..

Pa i na bol..

Postanu prijatelji..

Dobri..

Najbolji.

(Posvećeno nama, stijeni i inicijalima koji i dalje prkose i odolijevaju vremenu.)