ŽENA

I svaki put isto. Stojim pred njom ko dijete ispred izloga sa igračkama. Oči mi lete na sve strane. Izraz divljenja koji se ne može sakriti.

Bila je jedina žena koja me je voljela ovakvog kakav sam i nikada nije pokazala želju da nešto mijenja. Na ovakav poklon nijesam umio drugačije nego isto da uzvratim. Bila je moj kompas u džungli briga, moj racio u moru dilema. Moja skrivena ponta uz koju bi se privezao i mirovao. Preslagala bi moje misli ko stare košulje. Brinula o meni kao o djetetu iako sam bio dosta stariji. U stvari i nisam. Ispenje čovjek to brdo godina i onda lagano počinje da se spušta i mentalno pomlađuje. Polako prestaju da ga interesuju sve one ozbiljne stvari i neprimjetno počinju da mu gode sve koje je odavno odbacio. Prošli put mi je donijela neke čudne slatkiše iz neke jos čudnije zemlje, mikijev almanah na engleskom i iscrtane čarape.

A ja.. Ja bih je samo gledao i volio.

Ljeto je je odavno uteklo i jesen ga uveliko imitira. Taj uspavani kafe pod raspuklom maslinom uz sićušnu pijacu zaboravljenog grada, svega nekoliko srnećih skokova udaljen od mora. To parče pogleda u daljini stisnuto između dvije kamene zgrade. To sunce koje se lijeno kotrlja po okolnim krovovima. Taj vjetar blag, baš kao njeni dlanovi koji klize niz moje lice. Stiska me za bradu. Miriše mi kožu. Provlači dugačke prste kroz namještenu kosu. Osjećam vrhove noktiju i ježim se. Šapće mi na uvo nerazumljive rijeci. Pišem joj stihove po ruci. Lakira nokte i griješi. Ljuti se. Smijem se.

Konobar donosi piće da časti. Iščuđavamo se.

– Vi ste prvi par koji se voli danas – kaže.

− Mi se stalno volimo kada smo zajedno – odgovaramo. Kad nismo čeznemo, sanjamo i živimo od usanjanog.

Odlazi i donosi jos par pića. Opet se čudimo.

– Ovo je za vašu mladost koju nosite.

– Ova mladost ima sto godina.

– Pa baš zato – odgovara i stidljivo nestaje.

Nazdravljamo. Danu, mjestu, nama, moru.. Ljudi sa pijace ispred nas polako pakuju stvari i odlaze. Uskoro ćemo i mi. Spušta se zavjesa i scena se prazni. Čak i more polako rasprema postelju, umiruje talase i sprema se za počinak. Mame nas mirisi obližnje pekare. Umašćeni prsti. Prosuti pistaći. Muzika sa radija. Pored mene žena. Žena za cijeli život.

Znaj da bih izabrao tebe.

Izabrao bih tebe hiljadu puta više.

Da je do mene,već bih bio tu

da te držim celu noć.

Ili ceo svoj život.

(Bukovski)