NOKTURNO

Danima je toliko bilo toplo da kad raširiš veš, odmah ga i pokupiš jer je trenutno suv. Ošamutila vrućina, pa rijetki prolaznici ko bolesne kokoši teturaju po ulici. Preko dana sunce prži ptičja govna po haubama, topi asfalt i zalijepljene žvake po trotoaru. Svak se neđe zavukao i čeka da božja munja zađe, da može normalno da funkcioniše. Siđosmo jer smo bili pozvani. Napustismo svježinu planine i uletjesmo pravo u tiganj lokalnog restorana da cvrčimo i skačemo ko komadići mesa na vrelom puteru.

Grad u brdima i gradić uz more dva svijeta. Gore se uveče pokrivamo ćebadima, a ovamo je stalna borba za vazduh. Voda nije čak ni mlaka, nego vruća ko mokraća. Tako i izgleda. Zelenkasto žućkasta i mutna. Umjesto da rashladi i osvježi, stvara osjećaj neprijatnosti i nelagode. Malo smo poranili. Dugački sto je već ukrašen i postavljen ali nema još nikog. Uđoh u toalet ko da ću da pišam, skinuh se i sprah svu so i znoj sa sebe. Izvadih iz ranca ispeglanu  košulju, pantofle od lana i brodarice iz paka. Začešljah ćubu na juriš i krenuh do obližnje radnje skrivene uz samu poštu, da se nekako „prespojim“ do početka svečanosti. Poznaše me..

− Dobro nam došli! Kako ste? Gdje vam je djevojka?

− Dobro i ja vama!  A ona..

− Ona je s momkom. U stvari s mužem. Udala se nedavno.

− Izvinite.. Nijesmo znali.

− Ništa.. Sad eto znate..

− Dajte mi nekoliko velikih piva, jedan mali vinjak, kolu i posoljene pistaće.

− Kao i uvijek.. Evo izvolite..

− Kusur ne treba.. Izgradite palatu pored one koju sam sanjao..

Smiješi se kulturno..

− Doviđenja.. Dođite nam opet..

− Mislim se, oću.. kad mi nokat nikne na onu stvar..

Pa jadna ne bila.. Ja od onda obilazim ovo mjesto u širokom luku.. I na karti sam ga izbrisa! Nisam baš toliki mazoh.. Al večeras moram.. Naćeran sam. Nervozno je mahala lepezom ne da se rashladi, već da prikrije „lice puno bola“, što bi Štulić rekao. Ne volim ljude koji se smiju a ona se uopšte nije smijala. Došli su nadrndani i namrgođeni, ko da su pozvani na dženazu, a ne na rođendan.. I ko da moraju sve sami da plate a pare im još nisu legle.. E baš tako!

− Ovo mjesto treba skroz srušiti i izgraditi novo, od stakla i gvožđa! Smrdi i ružno je!

− Krenu ovaj njen ponosno, ko da je otkrio dinamit, pa čeka od nas Nobelovu nagradu.

− Počeli smo da se šamaramo..

− Pa ako vam se baš toliko „sviđa“, zašto ste uopšte dolazili − odbrusi mu gospođa pored.

Ovo će da bude zanimljivo veče. A ja sve mislio smoriću se. Na samom je kraju stola, pa ne mogu da dobacim.. Pređoh na praznu stolicu ispred njega i zapunuh ga (namjerno) bijelim lukom u maslinovom ulju.

− Gospodine z bradom, moram nešto da vi rečem.. Meni se jako dopada vaša žena. Mogu li da je poljubim? Odustah od te ideje. Krenuh ponovo.

− Znate.. ja sam svaku svoju bivšu dovodio u ovo mjesto i bolesno ga volim iako ga mrzim. Shvatate?

− I molim vas, nemojte tako da pričate..

− Vjerovatno i nisu bile toliko dobre i lijepe, čim su vam sad bivše − reče tek toliko tiho da ubode a da se ne primijeti..Tako me i kupi tom gestom. Ček, ček.. ima neku čudnu mješavinu akcenata. Odakle li je sletjela za ovaj sto..

− Gospođo, vjerujte da jesu.. Ali JA nijesam bio dovoljno dobar. Vidi ti nje.. Kako me samo pobrisa.. E to se broji.. Kad žena stane u odbranu svog muža ma koliko ga (ne) voljela.. Jer još pripada njoj.. Vodi se na nju..

E, neka si mi rekla! Sad si mi još draža..

− Čime se bavite, pitam ga da promijenim temu i otvorim apetit..

− Kako da vam kažem? Svačim..

− Aha.. A gdje živite?

− I to je baš teško pitanje.. Afrika, Amerika, Evropa.. Svuda!

− Da niste možda Bond? Džejms Bond? − krenuh da pitam, ali (opet) odustah. Dolazi hrana i prekida razgovor. Vrćem se na početnu poziciju. Pivo u rancu se već umlačilo. Ne pijem skupa vina. Ne jedem skupu hranu. Ne nosim skupu odjeću. Bože, kako sam jeftin!! Njegova znojava majica ista ona od danas.. Nije se potrudio ni nju da promijeni. Navalih na mušlje.

Crkva i plato..

Hor djevojaka u crvenom.

Djeca u čudu.

Ja u transu.

Uzeo brat „dozu“ i sve mu lijepo. I niko i ništa ne može da pokvari taj osjećaj..

Ni ovaj kamen koji se užario ispod nogu pa isijava ko grijalica.

Ni on..

Ni polomljena igračka.

Nižu se slike njih dok posmatram nju..

Zveckaju čaše, viljuške i noževi.. Pogledi nam se ko mačevi ukrstiše.

Tajni agent se nekud izgubi.

Poljubih je u vrat dok smo se pozdravljali.

− Ali zašto?!

− Eto zato. Pour le courage (Za gordost). Za odbranu nebranjivog.

Ništa joj nije bilo jasno. Ili sve jeste. Prije će biti da je ovo drugo.

Bila je dama koja ni po koju cijenu nije htjela da prizna..

Da oda emociju..

Da izda..

Nesta u mraku, baš kao što se i pojavila.

Uzalud dugo pogledivah put neba..

Ne pade nijedna..