PONOS

    Često nijesam znao šta hoću. Ali sam mnogo češće znao šta neću. I to  „neću“ me je vodilo kroz život. Onda nije bilo potrebe puno tražiti šta voliš. Bivalo je odmah tu.. Nekoliko jasnih poruka, i to je bilo to. Nijesam osjećao ništa, a osjećao sam sve.  Bol iz glave se kao otrov širio po čitavom tijelu. Trebalo je na brzinu okupiti preostalu vojsku i spremiti se za povlačenje sa što manje gubitaka.

A „sigurna kuća“ je jedva čekala da me vidi, i da me kao napušteno pseto, uzme i stavi u njedra. Naravno, nijesam se opirao, već sam jedva dočekao toplinu konjaka u grlu i ukus skrcane kafe u ustima. Skup je, ali, i ona je bila. Ništa kod nje i od nje nije bilo jeftino. Zarađivala je i trošila u talasima. Kad bi došla do para, odmah bi se dokotrljala do mene i krenuli bi u skupo. Najskuplje!

U polupraznom frižideru bih čuvao osušeno parče salame kao eksponat, uzbučali jogurt, izlapjelu kolu i nekoliko kapi vinjaka na dnu četvrtaste boce. A ona bi se pojavila na vratima sa ćilibarskom tečnošću od par stotina eura, najfinijom francuskom kobasicom sa lješnicima i neprocjenjivim osmijehom. Stukli bi sve, a uveče kusali komade pite od juče, koje je komšinica preko puta donijela. Eto, takva je bila. A od noćas, nije više.

Osjećaj je sve. Može da bude lažan, stvaran, pravi, krivi, ali na kraju je ipak osjećaj. I tvoj. Gledam je kako sa ponosom pokazuje svoja djela.. Izložbe po kojekakvim vukojebinama. Nije lijepa, ali i ne gledam je gore. Ima to mlijeko u grudima. Tu bjelinu. A ja ko gladno dijete zinuo ne bi li apio bradavicu i duklio do besvijesti.

Priča ko navijena. Ja ćutim ko zaliven. Trpim i gledam, a ruka mi stalno bježi prema toj toplini.. Eh draga ti.. Kako bijaše vaše cijenjeno ime? Pa ja se stidim svojih radova. Svi su mi bez veze. Novi su na procjeni, ali i njih čeka ista sudbina. Stid je dobar i koristan. Jer ako njega nema, onda znam da nisam ni pedalj mrdnuo naprijed. I sad kad pogledam, meni se ništa od tog ne sviđa. Čim izađe priča iz mene počne da mi se manje dopada. Što se više ladi, ladi se i moje zadovoljstvo njom.

Baš kao ljeb! Dok je vruć lijep je. Kad prođe koji dan, već je suv i neupotrebljiv. Gleda me čudno. Šta ovaj lupa. Prvi put je gledam direktno u lice. Ima naočari i oči iza. Pružih ruku i zavukoh je uzmeđu dojki. Nešto mi puče pred oči. Ošarafi me onom lopatom i ode ko oparena. Ostah da se ljuljam za šankom. Bogami tešku ruku posjeduje.. Nije mi za to, nego mi prosu ovu sirotinju. Dok je odlazila vidjeh da ima i pozamašno prkno. U stvari, svuda je imalo.. A opet, nije je imalo niđe. Misli mi bijahu odmakle. A đe ti možeš s njom. Ču, fali se sobom, i svojim radovima.

Znaš šta je ona za tebe?

            Ma možeš da se slikaš!!