PISMA PRIJATELJU

U stvari, nisu to bila samo pisma, već snovi koje je on stavljao na papir i slao meni na čitanje. Ta dnevna opčinjenost njenom stvarnom i nestvarnom pojavom pretapala bi se uveče u mnogobrojne snove. Budio bi se usred noći i zapisivao da ne bi izgubio koji detalj, slovo ili ukras. Bili su to detaljni opisi nje i svega sto se nje ticalo: prostorija, namještaja, ljudi.. Za razliku od njegovih, moji su bivali puno rjeđi i kraći.

Više sam nekako volio da budan sanjam. Ako bi i bilo što, ujutru bih se nečega i sjetio ili samo naslućivao da sam sanjao. I kad bi nešto ostavilo jak utisak na mene bilo bi to noću kao kratak reklamni blok. Teške snove kao i filmove svjesno sam izbjegavao.

Ali da se vratim na njegove zapise. Bile su to čitave serije snova. Jedan za drugim svaku noć, a onda pauza, pa opet isto. I to je trajalo. Kao da ih je poručivao dok ga dobro ne bi izmučili i pustili da se neko vrijeme odmori i prikupi snagu, pa onda opet u napad.

Ne bih pisao o ovome da skoro ne „dobih“ od jedne prijateljice „Pismo prijatelju“ od Branka Miljkovića, te ko domine jedna priča pokrenu drugu, i tako redom. Neću da mračim, niti da pišem o sadržaju njegovih pisama. Nije ih on slao meni da ih ja drugima pokazujem. Pogotovo ne njoj. Bio je to onaj „Munkov krik“. Besčujni vrisak umnoženog bola. Poslednji trzaj beživotnog bića.

Moralo je tako. Tolika ljubav zaslužuje toliki bol.

– Aj popi jednu.

– Neću, pijem ljekove.

– I rakija je lijek.

– Ne smijem da miješam..

– Pa zar ne vidiš da je sve izmiješano. Da nema više ništa čisto.

Ne uspjeh da ga nagovorim.

Prestao je da pije.

Prestao je i da je sanja.

Jos samo da prestane da uzdiše za njom, i biće izliječen. Zapeče mu oko za nekom drugom.

I onda opet ispočetka..

Ili..

Ili će ostati skrušen i zgrčen..

Sam, sa njom..

I snovima.