Trošice i srkovi

     Gledam u patike koje žvaću pune vode. Ni pod pazuhom nisam suv.  Trebalo mi je ovo. Ali baš da pokisnem, ovako i sad. Da se isplačem, da svako vidi, a da niko ne primijeti. Nakupilo se paśaluka u meni pa režim i ujedam  okolo.  I one koji zaslužuju i one koji ne. Ovih drugih mi žao. Napunila se pluća prašine kao kesa od usisivača, pa jedva uvlačim vazduh i grabim put obližnje šume ne bi li što prije prodisao.

   A voljela je mačke.

   I izgledala ko mačka. Mazna, nježna i oprezna. Istezala je svoje duge noge do brade na improvizovanoj spravi od drveta kao da je od gume!

   Uhvatih sebe kako je iz prikrajka gledam... onako mokar, znojav i gladan ljepote, više sam sebi ličio  na ranjenu hijenu koja tužno posmatra plijen. Osjeti ona moje poglede na sebi, ali začudo ne uteče. Kao da je znala da sam ranjen, da samo tražim pomoć i da sam jedva dopuzao do bolnice.

   Podiže me i stavi na nosila... odgura me negdje daleko kroz hodnike... leže u topli krevet, stavi obloge na čelo, njene ruke... nježne kao krznene rukavice... dodiruju me.

   Tako lijepo šuška... sve na njoj prirodno i lijepo... ti prsti... ti zubi... govori mi nešto... ja se smiješim... gledam je... ne osjećam bol... lijepo mi je...

  "Hej ti! Alo!"

   "Imaš li ti preča posla osim da mi gledaš u dupe?"

   "Nemam"- rekoh.

   Jakna se još pušila...